Neizvjesnost nije kontekst. To je cijena.
Dugo vremena, mnoge kompanije su upravljale svojim troškovima kao da je okruženje relativno predvidljivo.
Cijene su revidirane. Ugovori su pregovarani. Budžeti su prilagođavani. Sve po poznatoj logici. Ali kontekst se promijenio. Danas problem nije samo u tome što neki troškovi rastu. Sve je teže znati kada, koliko i koliko dugo.
I pojavljuje se trošak koji mnoge kompanije nisu uračunale u budžet: neizvjesnost.
Ne pojavljuje se uvijek na fakturi. Ne vidi se u posebnom redu. Ne identificira se kao odstupanje. Ali postoji. Pojavljuje se kada dobavljač primijeni "preventivno" povećanje. Kada kompanija prihvati lošije uslove iz straha da će ostati bez zaliha. Kada se zalihe prošire iz razboritosti. Kada se ugovori potpisuju s manje prostora za pregovore. Kada se odluke odgađaju jer scenario nije jasan.
To nije samo ekonomski trošak. To je trošak odluke.
Jer kada okruženje postane neizvjesno, mnoge kompanije prestaju s optimizacijom. Počinju štititi sebe. A zaštititi sebe je također teško.
Košta likvidnost. Košta fleksibilnost. Košta maržu.
To košta u smislu pregovaračkog kapaciteta. Problem je što taj trošak često ostaje nezapažen. Ne predstavlja se kao direktno povećanje.
Distribuira se.
- Prevozom.
- U energiji.
- U kupovini.
- Na lageru.
- Pod ugovornim uslovima.
U vremenima donošenja odluka. I upravo je zato tako teško kontrolisati, jer ono što je raspršeno među kategorijama više se ne posmatra kao jedan problem. Prihvata se kao kontekst. Normalizira se. I vremenom postaje struktura. Evo pravog rizika. Ne da je tržište neizvjesno. Već da kompanija upravlja tom neizvjesnošću ne znajući koliko ih to košta. Jer ne gube sve kompanije maržu plaćajući više. Neke je gube donoseći gore odluke pod pritiskom. Zbog prihvatanja uslova koje bi ranije dovele u pitanje. Zbog neblagovremenog pregleda ugovora. Zbog nerazlikovanja opravdanog povećanja od povećanja prenesenog iz razboritosti. Zato što nemaju dovoljnu vidljivost nad svojim kritičnim kategorijama.
U ovom trenutku, preispitivanje troškova nije samo traženje ušteda.
Sastoji se od vraćanja sposobnosti donošenja odluka.
Razumjeti koji su troškovi zapravo izloženi. Koji dobavljači prenose rizik. Koji ugovori više nisu adekvatni. Koje kategorije postaju skuplje bez jasnog razloga. I koliki dio troškova reaguje na tržište... a koji dio reaguje na nedostatak kontrole. Jer u stabilnom okruženju, neefikasnost može proći nezapaženo. Ali u neizvjesnom okruženju, ona se pojačava, i tu se kompanije koje upravljaju troškovima odvajaju od onih koje ih jednostavno apsorbuju.
Jer problem nije neizvjesnost. Problem je uvjerenje da vas to ne košta, i upravo je u ovom trenutku, u mnogim slučajevima, vrijedno detaljno preispitati kako se troškovi upravljaju.
