"Najveća opasnost u vremenima turbulencije nije sama turbulencija, već djelovanje na osnovu jučerašnje logike." - Peter Drucker
Šetnja ulicama Rima po prvi put je osjećaj koji me prati danima. Svuda vidite ruševine... a među njima i mačke. Mačke koje su sada tihi stanovnici onoga što je nekada bilo carstvo.
Tokom tih dana, stalno sam se pitao: Kako je moguće da je toliko zgrada napušteno? Zašto je, nakon što smo imali toliko moći, ostalo tako malo?
Teorije o padu Rima su brojne: vanjski; unutrašnji; ekonomski; politički; vojni faktori. Ali ono što me i dalje najviše proganja je slika napuštenih zgrada.
Carstva – poput kompanija – ne padaju preko noći. Niko ne vjeruje da ono što imaju danas može nestati. Dakle, to se ne rastavlja: to se jednostavno zanemaruje. Mermer se prekriva prašinom; dan za danom. A onda; jednog dana; mačke se useljavaju.
Mislim na kompanije. I one vjeruju da će trajati zauvijek. Smještaju se u udobnu i poznatu logiku; ne ostavljajući prostora za ulazak bilo čega novog.
Znakovi su rijetko izraziti:
• Zastarjeli poslovni modeli koji se ne prilagođavaju.
• Arogancija prikrivena kao stabilnost: „uvijek smo to ovako radili“.
• Gubitak veze s kupcem.
• Istrošena organizacijska kultura: odlazak talenata; odjeli u međusobnom sukobu; više su zaokupljeni označavanjem svoje teritorije nego saradnjom.
• Procesi koje niko ne preispituje; troškovi koji vrtoglavo rastu; odluke koje se ponavljaju bez pitanja. Pad počinje tiho. Ne objavom.
Ne s krizom.
Ali u sistematskom ponavljanju svakodnevnog života.
I onda; pitanje: Šta ako su mačke već ovdje?
