"Život se može razumjeti samo unatrag; ali se mora živjeti unaprijed." - Søren Kierkegaard
Kada zainteresovana strana ne vjeruje u projekat – i to ne kaže otvoreno – na kraju ga pasivno sabotira: odgađa odluke; ne dijeli ključne informacije; i stvara nepovjerenje u timu.
A to nije samo iscrpljujuće... to može uništiti i projekte i odnose.
Jer nije dovoljno samo reći da.
U složenim projektima, pravi rizik rijetko leži u brojkama: u ljudima koji kažu da; iako prekasno shvatimo da je to bilo ne.
U našem slučaju; gdje dobijamo platu samo ako uspješno završimo projekte; otkrivanje tih "ne" na vrijeme je još važnije.
I pitam se: šta stoji iza ovih "da" koja su zapravo "ne"? Između ostalog, mogu se sjetiti razloga poput ovih:
🔹Žele dobiti informacije bez ikakvih obaveza.
🔹Boje se da ćemo postići bolje rezultate od njih.
🔹Ne žele se suočavati s odlukama unutar svoje organizacije.
🔹Oni pokušavaju ublažiti svoju odgovornost, a da to ne kažu direktno.
Iako Kierkegaardov citat ima smisla; vjerujem da pravi izazov leži u tome kako krenuti naprijed:
🔹Kako stvaramo prostore u kojima se sumnje mogu blagovremeno izraziti?
🔹Kako možemo naučiti bolje čitati ona "da" koja zapravo nisu "da"?
Jer na kraju krajeva, najvrednija stvar koju gubimo kada nema jasnoće... je vrijeme. I niko - ni pojedinci ni kompanije - ne bi smjeli sebi dozvoliti da ga troše.
